NaslovnicaDRUŠTVOMLADI, EKRANI I IZBRISANE EMOCIJE: Razgovor koji boli

MLADI, EKRANI I IZBRISANE EMOCIJE: Razgovor koji boli

„Kada sam offline, osjećam prazninu. Kao da ne postojim.“ To više nije usamljena rečenica jednog mladića. To je iskustvo generacije odrasle uz ekran. Mladi danas ne koriste mreže samo za komunikaciju, oni ih koriste za potvrdu postojanja. Svaka emocija mora biti viđena, svaki trenutak dokumentovan, svaki odnos validiran notifikacijom.

Ovaj tekst prikazuje razgovor između terapeuta i dvadesetdvogodišnjeg klijenta. Njegove riječi su ogledalo osjećaja koje mnogi mladi danas prepoznaju u sebi.

Terapeut: Kada si posljednji put osjetio da živiš trenutak samo za sebe, bez kamere?

Klijent: Ne pamtim. Čim nešto osjetim, ruka mi ide prema telefonu. Kada plačem, pomislim kako će to izgledati na story-ju. Kada se smijem, prvo zamislim reakcije drugih. Kao da nije dovoljno da osjetim, moram to pokazati i vremenom se dogodilo nešto čudno: emocija bez publike više nema težinu.

(Psihološki okvir: ovo je primjer tzv. eksternalizacije emocija. Umjesto da osjećaj bude unutrašnje iskustvo, on postaje spoljašnji signal koji vrijedi tek kada ga netko potvrdi. To slabi unutrašnji kompas i stvara trajnu nesigurnost.)

Terapeut: Kažeš da više ne osjećaš. Možeš li objasniti?

Klijent: Osjećam ravnu liniju. Prije sam znao plakati bez razloga ili se smijati do suza sa prijateljima. Sada se sve izjednačilo, kao da mi tijelo više ne šalje jasan signal. Učim se ponašati kako bi to izgledalo na ekranu, a ne kako to stvarno doživljavam. Najgore je što počinjem misliti da je to normalno.

(Psihološki okvir: mozak mladih, posebno do 25. godine, još uvijek razvija sposobnost regulacije emocija kroz frontalni korteks. Kada se emocije stalno filtriraju, taj proces učenja preskače prirodne faze i nastaje osjećaj „otupljenosti“.)

Terapeut: Što se dogodi kada ugasiš ekran?

Klijent: Tada nastaje panika. Ako ne objavim, niko ne zna da sam bio tamo i pitam se jesam li uopšte postojao. To je užasan osjećaj, kao da sam izbrisan. Najgore je kada se probudim ujutro i nema novih obavijesti, odmah osjetim da sam nebitan.

(Psihološki okvir: ovo je tipičan primjer „dopaminske zavisnosti“. Svaki lajk ili notifikacija pokreće mali nalet dopamina. Kada ga nema, nastaje osjećaj praznine i gubitka vrijednosti. Nije riječ o slabosti, nego o biološkom mehanizmu koji mreže namjerno koriste.)

Terapeut: A što propuštaš dok si stalno na mreži?

Klijent: Propuštam život. Prijatelj mi priča nešto važno, a ja razmišljam o notifikacijama, hodam ulicom i ne vidim ništa osim ekrana. Osjećam da gubim vezu sa sopstvenim tijelom, kao da ga koristim samo da držim telefon. Kada se sjetim da sam prije mogao satima igrati košarku i osjećati umor, sad mi je teško i izdržati bez skrolanja pola sata.

(Psihološki okvir: tijelo i emocije su povezani. Kada je pažnja stalno na ekranu, tijelo gubi priliku da „pohrani“ iskustvo. Zato mnogi mladi prijavljuju simptome slične depersonalizaciji, osjećaj da nisu stvarno prisutni u vlastitom životu.)

Terapeut: Jesi li svjestan da emocije nisu napravljene za publiku?

Klijent: Znam, ali ne mogu ih više odvojiti, čak i kada sam tužan, mislim na to kako će to izgledati ako podijelim, ako ne podijelim, osjećam da sam zakinuo sam sebe. Kao da emocija bez svjedoka nije prava. To me ubija iznutra, želim da mi bude dovoljno da ja nešto osjećam, ali nije.

(Psihološki okvir: ovdje se vidi mehanizam „emocionalne performativnosti“. Mladi sve češće internalizuju da emocija vrijedi samo ako se pokaže. To stvara raskorak između unutrašnjeg iskustva i spoljašnje slike, a rezultat je praznina.)

Terapeut: A ko si ti kada ekran utihne?

Klijent: Nemam odgovor. Bez mreže se osjećam kao niko i ne znam što me veseli ako to ne mogu objaviti, ne znam što me boli ako niko ne vidi. Moj identitet je rasut između reakcija drugih. Najviše me plaši to što više ne znam ko sam ja sam za sebe.

(Psihološki okvir: identitet u mladosti prirodno traži ogledalo, roditelje, prijatelje, društvo. Kada to ogledalo postane algoritam, identitet ostaje krhak i zavisan. Mladi tada osjećaju da ne postoje izvan mreže.)

Terapeut: Kako bi bilo da probaš jedan sat dnevno bez ekrana?

Klijent: Iskreno, plaši me, kao da ću nešto propustiti, ali istovremeno me privlači. Možda bih osjetio što znači disati bez pritiska, možda bih opet zaplakao a da to ne dijelim, ali ne znam hoću li znati što da radim tih sat vremena. Tijelo mi je naviklo na stalni nadražaj.

(Psihološki okvir: kada se dopaminski sistem navikne na stalnu stimulaciju, tišina ili praznina postaje nepodnošljiva. No upravo tada počinje oporavak. Neuroplastičnost mozga dopušta da se nove navike stvore već nakon nekoliko tjedana prakse.)

Terapeut: Što misliš da bi ti se vratilo kad bi sebi dao tu priliku?

Klijent: Mislim da bi se vratila iskrenost, smijeh koji ne mora izgledati savršeno, tuga koja stvarno olakša kada je pustiš. Možda bih opet mogao osjetiti da vrijedim i kada niko ne gleda. To mi treba, želim ponovno biti osoba, a ne profil.

Širi okvir: što zapravo nestaje?

Ono što mladi često opisuju kao prazninu, psihološki je znak gubitka autentične emocionalne regulacije. Kada osjećaj postane sadržaj, on se više ne proživljava, on se proizvodi. Tada nestaje prirodni ciklus emocija: osjetiti, izraziti, otpustiti. Umjesto toga nastaje: zamisliti, objaviti, čekati reakciju.

Neuronauka potvrđuje da stalni dopaminski skokovi zbog notifikacija slabe sposobnost mozga da osjeti zadovoljstvo u jednostavnim stvarima, kao što su razgovor, pogled, fizički kontakt. Zbog toga mladi prijavljuju da im „ništa ne znači“ i da je „sve ravno“.

Kako vratiti emocije?

Prvi korak nije gašenje mreža, nego vraćanje ravnoteže.
Mali prekidi: jedan sat dnevno bez ekrana.
Povratak tijelu: hodanje, sport, svjesno disanje.
Razgovor oči u oči: barem jedan dnevno bez multitaskinga.
Dopuštanje emocije: suze ili smijeh bez kamere.

Ovo nisu pravila nego prilike. Svaki put kada mlada osoba osjeti emociju direktno, bez filtera, ona jača svoj untrašnji kompas. Razgovor pokazuje bolnu istinu: generacija mladih odrasla je sa ekranom koji odlučuje o njihovoj vrijednosti. Kada ekran utihne, javi se osjećaj praznine, panike i nestajanja, ali ta praznina nije dokaz slabosti, ona je poziv na povratak. Sledeći put kada osjetiš poriv da nešto objaviš, probaj da ga zadržiš za sebe. Dopusti emociji da bude tvoja, bez publike. Tada vraćaš ono što je najdragocjenije, život koji se ne skroluje, nego živi.

Pitanje za tebe koji ovo čitaš: Kada se ugasi kamera znaš li ko si?

Autor: Mayya Ushioko

PROČITAJTE I OVO

spot_imgspot_imgspot_img
spot_img