Željko Vukša-Fejzić rođen je 1995. godine u Sarajevu. Iako je po vokaciji pravnik, njegov profesionalni i društveni angažman proteže se i na područja međunarodnih odnosa, javnih politika i političkog djelovanja, s posebnim fokusom na promociju demokratskih vrijednosti.
Imao je priliku obnašati niz rukovodećih funkcija u nevladinom sektoru, uključujući Europsku udrugu studenata prava, ELSA Sarajevo i ELSA BiH, te vijeća mladih na općinskoj, kantonalnoj i federalnoj razini. Bio je član Predsjedništva Asocijacije mladih SDA BiH i član međustranačke omladinske Grupe 9 koju okuplja Nacionalni demokratski institut.
Trenutno obnaša dužnosti Komisije za pitanja mladih Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH, te predsjednika savjetodavnog odbora “Generation Democracy” pri Međunarodnom republikanskom institutu (IRI). U toj ulozi sudjeluje u razvoju, provedbi i nadzoru demokratskih i političkih programa u Africi, Aziji, Južnoj Americi i Karibima, Europi, Euroaziji i na Bliskom istoku.
Na međunarodnoj razini, djelovao je kao omladinski delegat pri Kongresu lokalnih i regionalnih vlasti Vijeća Europe za mandat 2023./2024., te kao koordinator iz BiH u međunarodnom projektu „Seeing is Believing“ koji provode SAIS Johns Hopkins i misija SAD-a pri NATO-u.
Sudjelovao je kao govornik na brojnim međunarodnim forumima i konferencijama, uključujući Copenhagen Democracy Summit, World Forum for Democracy u Strasbourgu, IRI Global Summit u Varšavi i Vilniusu, te Summit for Democracy u Kostariki i Republici Koreji. Posebna mu je čast bila sudjelovati kao jedan od glavnih govornika na obilježavanju 30. godišnjice Kongresa lokalnih i regionalnih vlasti Vijeća Europe 2024. godine.
Odakle interes za aktivizmom i što za Vas znači aktivizam?
Moj interes za aktivizam ukorijenjen je u ranom djetinjstvu, te je neraskidivo vezan za iskustvo odrastanja u postratnom Sarajevu. U tom specifičnom kontekstu, svakodnevno smo se moja obitelj, prijatelji i ja suočavali s brojnim društvenim i infrastrukturnim izazovima. Kao netko izrazito empatičan, rano sam počeo uviđati obrasce problema u zajednici, ali i gotovo potpuni izostanak društvene akcije u njihovu rješavanju.
Vođen željom da doprinesem poboljšanju života u svojoj okolini, 2012. godine započeo sam svoj aktivistički put kroz Vijeće učenika Katoličkog školskog centra „Sv. Josip“, usmjerivši se tada na konkretne, svakodnevne potrebe, poput poboljšanja školskih užina, organizacije edukativno-zabavnih sadržaja i uspostavu terenskih nastava. Taj rani angažman dao mi je uvjerenje kojim se i danas vodim, a to jeste da i male promjene mogu imati značajan učinak. Ubrzo nakon toga uključujem se u rad Suverenog viteškog jeruzalemskog, rodoskog i malteškog hospitalnog reda sv. Ivana, kroz koji sam produbio svoje razumijevanje filantropije i dobrotvornog djelovanja, te pokušao adresirati šire društvene izazove koji su pogađali ne samo moje poznanike, već i širu zajednicu.
Kako sam odrastao, moj se aktivizam postupno institucionalizirao, kako kroz angažman u ELSA-i Sarajevo za vrijeme studija, tako i kasnije u strukturama vijeća mladih na lokalnoj, kantonalnoj i entitetskoj razini. Kroz te uloge, fokusirao sam se na stvaranje sistemskih rješenja, osobito u domeni političke participacije mladih i njihovog uključenja u procese donošenja odluka. Posebno bih istaknuo inicijative poput organizacije ljetnih pravnih škola i pravnih klinika, ali i rad na izradi strateških dokumenata i prijedlozima legislativnih izmjena koje bi mladima osigurale veći institucionalni prostor i utjecaj.
Tako da, ako bih trebao definirati što za mene znači aktivizam, rekao bih da je to kolektivni poziv na zajedničko djelovanje za opće dobro, čin udruživanja snaga kako bismo zajedno postigli ono što nitko od nas ne može sam postići. Upravo zbog toga aktivizam doživljavam kao trajnu obvezu prema svojoj zajednici, ali i kao alat transformacije, i društva i nas samih.
Kako generalno ocjenjujete položaj mladih u BiH?
Položaj mladih u Bosni i Hercegovini, generalno gledano, može se okarakterizirati kao izrazito neujednačen. Iako postoje pozitivni primjeri institucionalne potpore mladima, posebice u većim urbanim sredinama, mora se ukazati na ozbiljan problem neravnomjernog razvoja koji direktno utječe na dostupnost prilika i resursa. Mladi iz manjih lokalnih zajednica često nemaju ni približno jednak pristup programima potpore, obrazovnim i profesionalnim mogućnostima, kao njihovi vršnjaci iz administrativnih centara kantona ili entiteta. I ne mislim tu isključivo na potporu organa vlasti već sličan obrazac prisutan je i kada govorimo o programima civilnog društva, koji su najčešće koncentrirani u urbanim sredinama, što dodatno produbljuje nejednakosti i dovodi do situacije u kojoj mjesto prebivališta uvelike određuje startnu poziciju mladih ljudi.
Što se tiče političke participacije mladih, vidljivo je da se ona u velikom broju slučajeva svodi na tematska područja koja su tradicionalno povezana s omladinskim angažmanom, poput kulture, umjetnosti i sporta, dok su sfere poput privrede, sigurnosti, energetike ili vanjske politike i dalje uvelike nedostupne ili marginalizirane u omladinskom diskursu. Time se, nažalost, učešće mladih često svodi na simbolički pristup, koji ne rezultira stvarnim utjecajem.
Ipak, ne treba zanemariti činjenicu da postoji značajan broj mladih koji ostvaruju zapažene rezultate, kako unutar BiH tako i na međunarodnoj sceni. No, problem leži u tome što ti uspjesi u velikoj mjeri nisu rezultat sustavne potpore, već isključivo individualnog truda, što nije održiv model za dugoročni razvoj demokratskih procesa i otpornosti društva.
Jesu li mladi svjesni svog potencijala i moći?
To je jedno iznimno složeno pitanje koje zahtijeva dublju analizu šireg društvenog konteksta, uključujući i nepisane društvene ugovore koji oblikuju način na koji funkcionira bosanskohercegovačko društvo. Međutim, ukoliko bih morao dati kraći odgovor, moglo bi se reći da je razina svijesti mladih o vlastitom potencijalu neraskidivo povezana s njihovom sviješću o posljedicama koje društveno i političko angažiranje u ovako složenom ambijentu sa sobom nosi.
Naime, Bosna i Hercegovina je izrazito zahtjevan prostor za bilo koji oblik društvenog djelovanja, bilo da govorimo o govoru mržnje, polarizacijama, populizmu, institucionalnoj inertnosti ili negativnoj percepciji političke participacije. U takvom okruženju, mladi nerijetko istodobno spoznaju vlastitu snagu da mijenjaju stvari, ali i cijenu koju ta promjena može imati. Suštinski, mladi jesu svjesni svog potencijala, ali pitanje ostaje mogu li ga slobodno i sigurno konzumirati?
Sve dok ne stvorimo ambijent u kojem će aktivno građanstvo biti sigurno, društveno prepoznato, podržano i nagrađeno, potencijal mladih ostat će nedovoljno iskorišten, a društvo uskraćeno za njihovu transformativnu energiju.
Na što ste najviše ponosni u dosadašnjem radu?
Teško je izdvojiti samo jednu stvar, jer svaki angažman, u mojim očima, nosi svoju vrijednost. Međutim, ako bih morao istaknuti nekoliko momenata, rekao bih da sam posebno ponosan na činjenicu da sam kao mlada osoba, uspio ostvariti direktan dijalog s najvišim svjetskim donosiocima odluka, ali i druge mlade iz Bosne i Hercegovine uključti u takve procese.
Također, posebno sam ponosan na desetine implementiranih programa u zemljama gdje su mladi ljudi suočeni s još dubljom marginalizacijom nego u našem regionu. Zahvaljujući potpori U.S Department of State, pomogao sam implementaciju projekata koji su mlade u Africi, Aziji, Bliskom Istoku i Latinskoj Americi osnažili da samostalno djeluju, profesionalno se razvijaju i aktivno sudjeluju u društvenim procesima.
U Bosni i Hercegovini, izdvojio bih institucionalne doprinose poput iniciranja tematskih sjednica zakonodavnih tijela posvećenih mladima, izrade strateških dokumenata te konkretnih legislativnih prijedloga koji dugoročno utječu na položaj mladih u društvu.
U konačnici, ponosan sam na svaku promjenu, bila ona lokalna, nacionalna ili međunarodna, u kojoj sam barem djelomično bio faktor koji je pokrenuo napredak.
Koja su Vaša očekivanja i planovi za budućnost?
Već posljednje tri godine, u skladu s dužnostima koje obnašam, najveći dio svog angažmana usmjerio sam na globalne procese i međunarodne programe, dok sam se znatno manje bavio unutardržavnim temama. To je, u neku ruku, i prirodan slijed, kako ovog prosinca navršavam 30 godina, polako ali sigurno napuštam formalne okvire omladinske politike. U tom smislu, moj sadašnji fokus primarno je usmjeren na euroatlantske procese, s posebnim naglaskom na pitanja sigurnosti i jačanja demokratske otpornosti. Ipak, nadam se da ću i dalje, makar povremeno, imati priliku podržati kvalitetne omladinske programe i inicijative bilo savjetom, mentorstvom ili konkretnim doprinosom.
Što se tiče očekivanja, moja iskrena želja je da sve ono što sam do sada radio, bude ne samo nastavljeno, već i nadograđeno a potom i prevaziđeno od strane generacija koje dolaze. Da mladi koji sada stasavaju preuzmu ulogu lidera s još više znanja, kapaciteta i hrabrosti nego što smo je mi imali. Ako smijem biti idealist, očekujem da će već naredna generacija mladih sustići i nadmašiti evropske standarde demokratskog razvoja te uvesti naše društvo u stadij napretka koji ni ja, niti mnogi moji prethodnici, nismo mogli ni zamisliti.
Koja je Vaša poruka mladima?
Ako bih izdvojio jedno promišljanje koje je proizašlo iz svih mojih angažmana onda bi to bila spoznaja o vrijednosti izbora ali i hrabrost da biramo put koji nije savršen, ali je realan, zanimljiv i pun učenja. Naša snaga nije u tome da budemo bezgrešni, već u tome da iz vlastitih grešaka rastemo, da budemo dovoljno hrabri da pokušamo, pogriješimo i pokušamo ponovno za ideju koja je veća od nas samih.
