U današnjem ubrzanom i neizvjesnom vremenu, sve više ljudi se suočava s osjećajima napetosti, unutrašnjeg nemira i neobjašnjivih strahova. Iako se anksioznost i panični napadi i dalje često pogrešno tumače kao “slabost” ili “faza”, istina je da se radi o ozbiljnim psihičkim stanjima koja mogu značajno uticati na kvalitetu života.
Kako bismo bolje razumjeli šta anksioznost zaista jeste, koji su najčešći uzroci i kako se s njom nositi – razgovaramo sa specijalistom psihijatrije dr. Neirom Bašić-Hamzić, koja svakodnevno pomaže ljudima da vrate kontrolu nad svojim umom i tijelom.
Kako bismo najjednostavnije mogli objasniti šta je anksioznost, a šta panični
napad?
Prije svega trebamo napraviti razliku između straha i anksioznosti. Strah se odnosi na neki konkretan vanjski objekat ili situaciju, dok kod situacije često ne možemo odrediti čega nas je zapravo strah. Fokus anksioznosti je uglavnom unutrašnji, a ne spoljašnji. Obično je to strah da će se nešto loše desiti. Anksioznost i panični napad pacijenti najčešće poistovjećuju. Anksioznost je stanje koje traje, dok napad panike nastaje iznenada, bez najave i kraće traje. To je napad intenzivne strepnje ili intenzivnog straha koji se javlja bez ikakvog razloga. Napade panike prate i sljedeći tjelesni simptomi: osjećaj nedostatka vazduha, plitko disanje, srčane palpitacije, tremor i drhtavica, pojačano znojenje, subjektivni osjećaj gušenja, vrtoglavica, mučnina, strah od smrti te strah od gubitka kontrole nad sobom.
Da li je normalno povremeno osjećati anksioznost i kada ona prelazi granicu
„normalnog“ ?
Anksioznost je najčešća ljudska emocija i sasvim je normalno da je zastupljena u našoj svakodnevnici, sve do momenta kada ne preuzima kontrolu nad nama, tj. sve dok je možemo kontrolisati. Normalno se javlja u opasnim situacijama, omogućava nam da se suočimo ili izbjegnemo te situacije. Kada ne bismo
osjećali nikakvu anksioznost kao odgovore na svakodnevne izazove koji sadrže neki gubitak ili neuspjeh, onda tu nešto ne bi bilo u redu. Najčešće se javlja kada trebamo donijeti neku važnu odluku, pred ispitne rokove, razgovor sa nadređenim osobama itd…
Kada anksioznost počne uticati na naše emocije, misli, ponašanje, svakodnevno funkcionisanje tada govorimo o patološkoj anksioznosti. Obično se javlja neovisno o opasnosti.
Koje su najčešći simptomi anksioznosti i kako ih osoba može prepoznati?
Najčešće simptome anksioznosti možemo podijeliti na: Kognitivne simptome: poremećaj pažnje i koncentracije, smanjen fokus, teškoće sa pamćenjem, negativna razmišljanja o sebi i budućnosti, negativna očekivanja, te nemogućnost da kontrolišemo svoje emocije. Tjelesni simptomi: osjećaj umora, vrtoglavica, glavobolja, osjećaj gušenja, ubrzano disanje, bol u grudnom košu, osjećaj ubrzanog rada srca, ubrzan puls, mišićna napetost, tremor, suhoća usta, pojačano znojenje, mučnina, osjećaj težine u želucu, promjene u funkciji crijeva… Emocionalni simptomi: prisutni strahovi najčešće od budućnosti, te od gubitka kontrole, napetost, neizvjesnost, oscilacije u promjeni raspoloženja, osjećaj beznađa… Ponašajni simptomi: socijalno povlačenje, osjećaj nemira i nemogućnost mirnog sjedenja, izrazita aktivnost ili pasivnost, izbjegavanje različitih situacija ili mjesta koja nam izazivaju anksioznost.
Kako izgleda panični napad i šta ga najčešće može pokrenuti?
Ja bih to najbolje opisala riječima svojih pacijenata. Iznenadni i ničim izazvan intenzivan strah i osjećaj strepnje, a ni sami ne znaju od čega, uz koji se javljaju i tjelesni simptomi u vidu lupanja i nelagode i bola u grudima, ubrzanog rada srca, prekomjerno znojenje, osjećaja da će se ugušiti, nekada bude i osjećaj mučnine te potreba za povraćanjem želučanog sadržaja, utrnulost ekstremiteta, strah od ludila te strah od umiranja koji je toliko intenzivan da jednostavno najviše i utiče na nastanak svih ovih tjelesnih simptoma. Ovi napadi obično nastaju iznenada i spontano, a nekada okidač bude neka stresna situacija. Kod osoba koje su sklone anksioznosti nekada pretjerano konzumiranje kofeina i nikotina zna biti okidač. Naravno treba isključiti i organsku podlogu (provjeriti rad štitne žlijezde, kao i koncentraciju šećera u krvi).
Da li ljudi često mješaju panični napad sa srčanim ili zdravstvenim problemima?
Ovo je odlično pitanje, jer većina pacijenta prije nego se uopšte jave psihijatru odrade niz dijagnostičkih pretraga i to su najćešće pregledi od strane kardiologa i gastroenterologa upravo jer su i najčešći simptomi od strane ova dva sistema. Zbog ubrzanog rada srca i probadanja u grudima kao i osjećaja težine u grudnom košu javljaju se kardiologu, a zbog težine i bolova u želucu javljaju se gastroeneterologu. Ako se pri pregledima ne nađe nikakva organska podloga, budu upućeni na pregled psihijatra.
Šta su najčešći uzroci anksioznosti – genetika, životne okolnosti, stres…?
Ja bih rekla sve pomalo. Ima dosta i do genetike kao i okolnosti odrastanja u djetinjstvu, tj. načinu odgoja. Ako su roditelji bili anksiozni, oni djecu odmah na početku života uče kako je život opasno mjesto. Roditelji znaju biti previše kritični i postavljati pretjerano visoke ciljeve, postoje i oni koji podstiču potiskivanje emocija i onemogućuju samopotvrđivanje djeteta itd… Također, i djeca čiji su roditelji perfekcioniste i previše zaštitnički nastrojeni utiču da djete odrasta u anksioznu strukturu ličnosti i kao takvo se teško bori sa stresom i svakodnevnicom u odrasloj dobi. Kasnije se javljaju životni događaji koji mogu biti okidači za anksioznost i panične napade kao što su: smrt bliske osobe, razvod braka, otkaz na poslu, odlazak u penziju, trudnoća, finansijska nestabilnost, promjena posla itd.
Može li moderan način života (preopterećenosti, društeve mreže, perfekcionizam)
biti „okidač“ za anksioznost?
Naravno. Ja bih rekla da današnji tempo života, te svakodnevna preopterećenost najviše i dovodi do patološke anksioznosti. Živimo u svijetu stalne nesigurnosti. Društvene mreže su također jedan od razloga, jer na njima se preferira idealan, a ne stvaran život, što posebno može uticati na adolescente i u njima izazvati kako anksioznost tako i osjećaj niže vrijednosti. Osobe koje su po strukturi ličnosti perfekcionisti i vole sve da kontrolišu najčešće i dobiju anksioznost, jer ne mogu da se nose sa životnim situacijama na adekvatan način. Ne mogu jednostavno prihvatiti činjenicu da postoje stvari u životu nad kojima jednostavno nemamo kontrolu.
Postoji li povezanost između prehrane, sna i anksioznih stanja?
Prehrana itekako utiče na naše raspoloženje. Postoje namirnice koje u velikim količinama izazivaju anksioznost i napetost. To je konzumiranje kafe i energetskih napitaka u velikim količinama. Kod nekih osoba može čak izazvati i tremor. Preskakanje obroka dovodi do pada koncentracije šećera u krvi što može trenutno narušiti naše psihičko stanje. Konzumiranje alkohola u početku djeluje stimulativno, ali kasnije može dovesti i do depresivnosti te smanjuje funkciju moždanih ćelija. U ishrani trebamo preferirati: orašaste plodove, zeleno lisnato povrće, borovnice, crna čokolada, čajevi od kamilice, lavande, smanjiti unos šećera, te smanjiti unos kofeina, alkohola, energetskih napitaka. Postoje i razni sumplementi koji utiču na psihičko zdravlje, to su Omega 3, vitamin B 12, probiotici, folna kiselina, vitamin C. Možda će nekima biti čudno zašto probiotici? Ali najveća koncentracija serotonina nastaje u crijevima, tako da uravnotežena ishrana i probiotici utiču na crijevnu floru koja nam je potrebna radi uravnotežene koncentracije i stvaranja serotonina. San je neizostavan kada je u pitanju mentalno zdravlje. Nedovoljno spavanje intenzivira anksioznost, zato je potrebno imati redovan ritam spavanja, sa dovoljno sati kvalitetnog sna. Upravo je to period kad se naše tijelo odmara, te regeneriše i priprema za sutrašnje obaveze.
Kako izgleda liječenje anksioznosti – kada je potrebna psihoterapija, a kada
lijekovi?
Ne zahtjeva svaka anksioznost medikamentozno liječenje. Naravno, sve zavisi koliko ona utiče i koliko nas sputava u našoj svakodnevnici. Ako je blaži oblik onda je dovoljan psihoterapijski tretman od strane psihologa. Ako nas učestali panični napadi i anksioznost čine nefunkcionalnim u svakodnevnim aktivnostima, ometaju nas u odnosima sa porodicom i prijateljima, te sputava u postizanju naših ciljeva, tada je pored psihoterapije potrebno uvesti i lijekove. To su lijekovi iz grupe antidepresiva najčešće
SSRI ILI SNRI, anksiolitici, što opet sve zavisi od kliničke slike. Nekad se uz antidepresive i anksiolitike dodaju i lijekovi iz drugih grupa, ali opet kažem sve zavisi od simptoma koji se ispoljavaju. Promjene načina života. Uz ovo bih dodala i adekvatnu ishranu, dovoljno sna te fizičku aktivnost, naravno u zavisnosti od zdravstvenog stanja pacijenta.
Koje su najefikasnije tehnike za smirivanje anksioznosti u trenutku napada?
Na prvom mjestu treba prepoznati da se radi o paničnom napadu, a ne o nekom težem tjelesnom oboljenju, npr srčani udar. Jednostavno se suočiti sa napadom panike i ponavljati da to nije stanje od kojeg čovjek umire, praktikovati vježbe disanja, duboko disanje (abdominalno disanje) koje nam pomažu u ublažavanju fizičkih simptoma panike, usmjeriti pažnju na neku stvar ili predmet tokom napada. Veoma je bitna i smirenost osobe koja se u tom trenutku nalazi sa vama. I naravno, ako su panični napadi učestali potražiti stručnu pomoć.
Možete li preporučiti neke svakodnevne navike koje pomažu osobama sklonim
anksioznosti?
Promjena stila života, adekvatna i uravnotežena ishrana, dovoljno sna, te fizička aktivnost. Bitna je i adekvatna organizacija vremena, kao i uvođenje „time outa“ od svakodnevnih obaveza, da imaju vremena za odmor, relaksaciju te druženje sa dragim ljudima. Treba nekad napraviti „predah „ od svega kako bi smo se odmorili i obnovili energiju. Najvažnije je napraviti prioritete u životu. Bavljenje fizičkom aktivnošću je neizostavan dio svakodnevnice. To može biti trčanje, plivanje, vožnja bicikla, hodanje, onoliko koliko je čovjek u mogućnosti i u skladu sa njegovim fizičkim zdravljem.
Koje su najčešće zablude koje ljudi imaju o anksioznosti i paničnim napadima?
Pa najčešća zabluda je da anksioznost nije nešto što je „stvarno“, da obično imaju ljudi kojima je „dosadno u životu“, te da su to ljudi koji ne znaju da kontrolišu svoje emocije, da su samo stidljivi itd, te da je to nešto sa čim se sami mogu izboriti. Također, javlja se i zabluda kada je u pitanju terapija koja se propisuje, jer većina dođe sa strahom od ovisnosti na terapiju koja će im se propisati.
Da li je stigmatizacija mentalnog zdravlja i dalje prisutna u našem društvu?
Mišljenja sam da se i to promjenilo od perioda pandemije korona virusom, kada su ljudi zapravo i shvatili važnost mentalnog zdravlja. Manje se ljudi ustručavaju potražiti stručnu pomoć u odnosu na period prije desetak godina, i sve više se priča o mentalnim problemima u medijima i na društvenim mrežama. Zabluda je da psihijatru odlaze samo „ludi“, isto kao i da ginekologu odlaze „samo trudne žene.“ Ljudi se javljaju psihijatru i zbog anksioznosti, depresivnosti, reakcija na stres, poremećaja ishrane, poremećaja sna…
Šta bi ste poručili osobi koja se boji da potraži pomoć jer misli da će je okolina
osuđivati?
Takvim osobama treba reći da nije bitno mišljenje okoline već je bitno njihovo zdravlje te njihov osjećaj, da smatraju da im treba psihijatrijska pomoć kako bi njima bilo bolje. Bitno je da se oni osjećaju raspoloženije, funkcionalnije, smirenije, a okolina će uvijek pronanaći nešto za pričati.
Možete li podjeliti neku ispirativnu poruku ili savjet za sve koje se trenutno bore
sa anksioznošću?
Poruka je da je patološka anksioznost stanje koje se može rješiti adekvatnim načinom liječenja. Često pacijentima kažem da je to psihičko stanje koje danas ima najveći broj ljudi, dajem im primjere kroz osobe iz javnog života koje i otvoreno govore o borbi sa anksioznošću. Da to nije nikakva stigmatizirajuća dijagnoza niti nešto zbog čega bi trebali osjećati stid da se jave psihijatru. Pregled psihijatra podrazumjeva iskren i otvoren razgovor, a ljudi se najviše toga boje, da kažu šta ih muči i tišti više nego da odu na neki operativni zahvat nosa, grudi ili neko radiološko snimanje. Najvažnije je da sami sebi priznaju da im treba pomoć, to je već pola rješenja. Promovisanje svijesti o mentalnom zdravlju i prevencija mentalnih poremećaja su područja kojima treba pristupiti sa jednakom ozbiljnošću kao i somatskom zdravlju.
