Maida Muratović studentica je četvrte godine Pravnog fakulteta, sigurnosti i kriminalistike na Sveučilištu/Univerzitet “Vitez” iz Viteza.

U razgovoru za dobarportal.net ova 22-godišnja djevojka govorila je o tome može li se kritičko mišljenje učiti ili je to dar.

Koliko često mladi imaju priliku da izraze vlastito mišljenje, bez straha da će biti pogrešno shvaćeni ili kritikovani?

S aspekta mog razmišljanja, oduvijek sam imala kritički stav prema svemu – što je ponekad teret, a ponekad privilegija. Mladi imaju priliku da iskažu svoje mišljenje, ali ih se često ne shvata ozbiljno samo zato što su “mladi”. Upravo ta mladost često najjasnije vidi greške starijih. Možda je problem u vremenu i mjestu, ali prostor za glas – itekako postoji. I ja sam dokaz toga.

Da li obrazovanje uči da mislimo ili da slušamo?

Obrazovanje može biti i put ka mišljenju i put ka slijepom slušanju – sve zavisi gdje odlučimo učiti i od koga. Imala sam sreću da učim od onih koji podstiču kritičko razmišljanje, jer ništa nije jednostrano i ne treba gledati samo ispred sebe. Kritički stav ne znači biti uvijek u pravu, već imati hrabrost da iskažeš svoj pogled. Mladi žele prostor gdje mogu misliti naglas, bez straha od osude. Na kraju, da li ćemo samo slušati ili zaista misliti – zavisi od onih koji nas inspirišu.

Kako prepoznati istinu u vremenu kada se svi takmiče ko će je prije izgovoriti, a rijetko ko je zaista traži?

Mladi često djeluju kao da uvijek imaju odgovor na sve, ali u suštini – većina njih samo želi doći do istine. Nije stvar u tome da misle da su uvijek u pravu, već u tome da imaju iskrenu potrebu da razumiju, da preispitaju, da traže dublje značenje.

Imaju li mladi, posebno studenti podršku?

Imala sam sreću da sam bila okružena ljudima koji misle slično meni – onima koji cijene ispravnost i autentičnost. Ali istina je da oni koji imaju hrabrost da govore otvoreno često bivaju pogrešno shvaćeni, pa i ostavljeni po strani. U svijetu koji traži prilagođavanje, biti dosljedan sebi zna biti usamljen put. Ali, vuk nikada neće moći biti ovca – i u tome leži i snaga i cijena autentičnosti. Pravi ljudi to sigurno podrže obzirom da su i oni na neki način vukovi.

Zašto se autentičnost sve češće doživljava kao prijetnja, a ne kao vrijednost?

Zato što autentičnost izaziva – ne pristaje na tišinu, ne uklapa se u kalupe i ne igra po pravilima koja svi slijepo prihvataju. Biti autentičan znači misliti svojom glavom, a to mnogima smeta jer razotkriva ono što su navikli da prešute. I zato umjesto da je slavimo, mi se autentičnosti često – bojimo.

Kako mladi trebaju izabrati put u kojim će biti shvaćeni?

Put se ne bira uvijek tako da odmah znaš kuda vodi – bira se pažljivo ali i srcem, onim što te pokreće i ne da ti mira. Pravi put nije onaj koji izgleda najlakši, nego onaj na kojem ostaješ svoj. Nije stvar u tome da znaš sve unaprijed, već da imaš dovoljno hrabrosti da kreneš, pa čak i kad nemaš mapu.

Jesmo li svjesni koliko jedna rečenica podrške, izgovorena u pravom trenutku, može promijeniti sve?

Podrška ne mora biti velika – nekad je dovoljna riječ, pogled, prisutnost. Svaka mlada osoba koja želi da raste, treba nekog uz sebe. Nekog ko će vjerovati u nju kad i sama posumnja. Ja svima želim upravo to – da imaju nekoga ko ih hrabri, ko vidi njihovu autentičnost i podstiče je. Jer uz pravu podršku, mladi ne samo da rastu – oni procvjetaju.