Femicidom se, kao i poplavama i klizištima, bavimo onda kada se dogodi.
S tim što su femicidi mnogo češći i podrazumijevaju dalekosežnije posljedice. Iako možemo preventivno djelovati i kod nepogoda, ne graditi bespravno i poštovati zakone prirode, na neke stvari ne možemo uticati niti znati kada će se zemljotres, na primjer, dogoditi. Potresi u odnosima s ljudima uglavnom su predvidljivi i na primjeru žrtava femicida koje su samo posljednjih godina zaprepastili našu „merhametli“ javnost, vidimo da se ubistvo žene nije dogodilo preko noći zbog odluke nasilnika da jednog jutra postane ubica. Svakom femicidu su prethodili različiti i kontinuirani oblici nasilja za koje su znale i institucije.
Piše: Kristina Ljevak Bajramović / IMPULS // Naslovna fotografija: Amira Skopljak – Fotobaza.ba
I kad jednog dana budemo išli na Mjesec, postavljaće se pitanje zašto žrtva ostaje s nasilnikom. Brojni su razlozi i svaki ukazuje na specifični odnos prema stvarnosti u životu ispunjenom nasiljem, a jedan od najpotresnijih je ostanak žrtve kako bi tim činom spriječila „veće zlo“ od onog koje sama podnosi. Žene, žrtve nasilja strahuju za vlastitu djecu i onda kada ona nisu direktno izložena nasilju i plaše se odmazde prilikom eventualnog izlaska iz nasilnog odnosa. Plaše se za svoje roditelje i druge bližnje, spremne da vlastitom žrtvom spriječe veću katastrofu.
Život u strahu paralizira, zato ni odluke često ne mogu biti racionalne
Žrtve nasilja su svjesne „maštovitosti“ vlastitih zlostavljača, te se više od udaraca ili psihičkog nasilja plaše poniženja kojima bi bile izložene nakon izlaska iz nasilnog odnosa. Tu su i ekonomski i niz drugih razloga, a prečesto i krhka vjera da se može nešto promijeniti i sve biti kao na početku. Jer nijedan odnos nije nastao iz nasilja nego je takav postao. Svako nasilje uključuje pokajničke cikluse i obećanja da će se počinilac promijeniti. A u ljudskoj prirodi je vjera, pa i onda kada je nada lažna.
Najčešće nismo svjesni koliko je naše društvo odnjegovalo visok nivo tolerancije na nasilje. Mi smo zapravo nasilje normalizovali. Ta normalizacija dio je naše stvarnosti. Pa i kada je nesvjesna, nije opravdanje, ona je samo pokazatelj niske razine svijesti o različitim oblicima nasilja, koji u konačnici, kada se ne sankcionišu, vode onima s ozbiljnijim posljedicama. Aplaudiramo kada se neko naruga političarki koja ne pripada našem ideološkom spektru. Mimoilaženje u svjetonazorima dovoljan nam je razlog da bodrimo onoga ko ismijava njen fizički izgled. Isto ćemo učiniti, kada neko vrijeđa novinarku koja nam nije simpatična. Umjesto da promijenimo kanal, pridružićemo se iza lažnih profila salvama uvreda ispod tekstova objavljenih o njoj na društvenim mrežama. I ona pjevačica, izvođačica repertoara koji nije blizak našoj estetici, zaslužila je, dakako, da je vrijeđaju po bilo kojem osnovu. U takvim situacijama ne razmišljamo koliko kolektivna diskreditacija žena osnažuje svakog zlostavljača. I koliko on iz vlastite psihopatske vizure može svijet posmatrati kao polje mogućnosti za različite oblike zlostavljanja žena koje su na privilegovanim pozicijama, pa zašto onda ne bi zlostavljao i vlastitu.
Ako je radi lakšeg razumijevanja bolje navesti primjer u slučaju muškarca, može i tako. Dok ovo pišem društvenim mrežama se „širi“ video snimak osobe koja je do nedavno bila na poziciji moći, a koja je sada (sudeći po komentarima, jer nisam pogledala niti imam namjeru) u evidentnom psihičkom rastrojstvu. Riječ je o političaru, što je istovremeno političkim neistomišljenicima, i ne samo njima, idealna prilika za obračun.
Svakim dijeljenjem tog videa i ismijavanjem nečijeg mentalnog statusa, mi učestvujemo u normalizaciji nasilja. Zapravo, nasilje pretvaramo u društveno poželjno ponašanje utrkujući se u tome ko će postaviti „duhovitiji“ ili otrovniji komentar o nekome ko ima problem. A nekada je imao sve osim problema. I to nas u našim sitnim dušama i skučenim pogledima čini većim. Dok drugi padaju, naši padovi nas manje bole u ovoj gladijatorskoj areni od života i svakodnevice.
Žene nisu žrtve samo svojih partnera nego i društva koje im nije pružilo podršku
Bez svijesti o ozbiljnosti svakog oblika nasilja ne možemo ni prepoznati pravi uzrok femicida. Žene koje žive u nasilnim odnosima, nisu samo žrtve svojih partnera već i društva koje im nije pružilo potrebnu podršku, koje nije stvorilo sigurno okruženje za njihov izlazak iz tih odnosa. Bez odgovarajuće reakcije, žene postaju zarobljene u sistemu straha, koji ih vodi do vjerovanja da su njihove šanse za opstanak unutar nasilnog odnosa veće nego izvan njega. U društvu koje ne pruža adekvatnu zaštitu žrtvama, gdje ne postoji sistem koji će ih podržati u najtežim trenucima, izlazak iz nasilja postaje mnogo kompleksniji. I to je pitanje na koje bi trebalo da se fokusiramo kao društvo. Zašto žene nemaju sigurno utočište, u bh kontekstu, zašto nemamo više sigurnih kuća i zašto stalno strahujemo nad njihovim opstankom? U konačnici, ostanak u nasilnom odnosu nije nužan preduslov da se femicid dogodi. Svjedočili smo situacijama, kada žena više nije dijelila životni prostor sa zlostavljačem koji bi je pronašao i ubio pod drugim svodom.
Društvena paradigma koja nasilje normalizuje, kreira okruženje u kojem se nasilnici ohrabruju. U takvom društvu nasilje se ne tretira kao krivično djelo, već kao rezultat „pogrešne reakcije“ žene koja „nije znala da bude tiha“ ili „nije znala da se ponaša“. Da bi se spriječila dalja tragedija, potrebno je korjenito promijeniti naš pristup nasilju. To ne znači samo donošenje strožih zakona već i promjenu kulture – promjenu u načinima na koji se žene tretiraju u svakodnevnim situacijama, promjenu u načinu na koji se žrtve nasilja gledaju, i prije svega, promjenu svijesti da nasilje nije nešto što treba tolerisati, ni u kom obliku.
Kultura nasilja nije samo pitanje fizičkog nasilja, ona je ukorijenjena u našoj svakodnevnoj interakciji. Ona je u porodičnim odnosima, u školi, na poslu, u medijima, u politici. Femicid je posljednja tačka na tom putu, ali nije jedina tačka koja traži reakciju. Nasilje nije samo konkretan čin psihičkog ili fizičkog zlostavljanja jedne osobe ili femicid, kao završni čin tog nasilja. Ono počinje mnogo ranije, u našoj svakodnevnoj komunikaciji, u toleranciji na diskriminaciju, u zlostavljanju i zanemarivanju. Ukoliko želimo zaustaviti femicid, moramo promijeniti način na koji gledamo na nasilje i ulogu koju svi mi imamo u njegovoj prevenciji.
Društvo čuđenja i nebrige
O femicidu govorimo onda kada se dogodi, jer nas to pred samima sobom abolira od nečinjenja u svakodnevici. Mi smo društvo naviknuto da osuđuje, da post festum reaguje simboličnom i nemasovnom šetnjom, u kojoj se ponekad nađu i političari/ke što dodatno doprinosti tragičnosti naše ukupne zbilje unutar koje vlast prosvjeduje sama protiv sebe.
Potrebna je promjena ukupne društvene paradigme da bismo se odmakli od dominantnih pristupa nasilju i njegovoj prevenciji. Potrebno je za početak da žrtvama vjerujemo.
Brojni su institucionalni propusti te brojni primjeri femicida kojima je prethodio cijeli lanac institucionalnog nečinjenja. Iako i kao pojedinci i pojedinke možemo uticati i na društvene procese, dok se oni ne dogode, možemo za početak biti ljudi i vjerovati žrtvi. Ne smijemo biti aktivni/e samo onda kada je femicid postao stvarnost ili kako se „od milja“ u medijima naziva – porodična tragedija, zločin iz strasti i slično, dodajući ubistvu žene zbog toga što je žena šekspirijanski ili epski ton.
Normalizacija nasilja ukorijenjena je u patrijarhalnom odnosu prema ulogama muškarca i žene i nužno je revidiranje tog odnosa od porodice, preko obrazovnih institucija, do radnog okruženja. Žene treba da budu istinski, a ne samo formalno ravnopravne u svim društvenim segmentima. Osim što je potrebno omogućiti nesmetanu institucionalnu zaštitu, važno je ženama učiniti što dostupnijim informacije o njoj. Nisu sve na društvenim mrežama niti imaju pristup njima. U društvu kakvo je naše još uvijek postoje porodice kojima je i korištenje električne energije luksuz.
Procjena rizika kao ključ prevencije
A najvažnije je baviti se femicidom prije nego što se dogodi. I to je jedino moguće uz adekvatnu procjenu rizika što uključuje uvid i kažnjavanje prethodnog nasilnog ponašanja i zaštitu žrtve, sankcionisanje prijetnji ubistvom, koje kako praksa pokazuje, najčešće bivaju realizovane. Uvid u posjedovanje oružja i njegovo oduzimanje je takođe dio adekvatne procjene, s tim što počinioci femicida ne biraju nužno vatreno oružje, a sjekira kod nas svakako ima status svakodnevne radne alatke. Stalna kontrola žrtve, njeno onemogućavanje kontakta s porodicom i prijateljima, uskraćivanje finansija i nadzor nad ukupnim postojanjem, takođe je značajan indikator rizika. Uvid u psihičku stabilnost nasilnika dio je procjene rizika, s tim što je unutar postojećeg sistema jako teško preventivno djelovati. Naime, psihičke poteškoće liječe se dobrovoljno. Samo onda kada je riječ o drastično incidentnom ponašanju, moguće je da institucije djeluju. Najčešće bude kasno. Tada se već dogodio femicid, a često i samoubistvo zlostavljača čime je izbjegnuta adekvatna ovozemaljska kazna koja se i kod preživjelih ubica mahom ublažava, uz korištenje silnih zakonskih rupa i olakšavajućih okolnosti.
U najkraćem ili u idealnim okolnostima, procjena rizika podrazumijeva korištenje specifičnih alata, protokola i metoda koje omogućuju da se jasno prepozna da li je žena u ozbiljnoj opasnosti. U nekim zemljama postoje specijalizirani protokoli i upitnici koje koriste policija, socijalni radnici, psihijatri i druge institucije da iz mjerenja rizika procijene opasnost od nasilja ili femicida. Na osnovu tih podataka mogu se poduzeti odgovarajuće mjere zaštite poput dodatne sigurnosti u vidu stalnog policijskog nadzora, upućivanja žrtve na psihološku pomoć i omogućavanje te iste pomoći, obezbjeđivanja sigurnog prostora za život uz niz drugih preventivnih mjera.
Procjena rizika nije samo jedan aspekt prevencije, ona je temelj za postavljanje sistema koji žrtvama daje šansu za izlazak iz nasilnog odnosa na vrijeme, prije nego što postanu žrtve femicida. Bez nje i dalje ćemo reagovati tek ona kada se femicid dogodi, oplakujući žrtvu, navodeći po društvenim mrežama njenu ljepotu i dostignuća kao majke, žene i radnice. Kao da i jedna osoba smije biti ubijena, sve i da nije imala ni jednu vrlinu.
Tekst preuzet sa Impuls portala.
