Pogledah danas kod prijateljice video nekog događaja koji se zove Pozdrav ljetu i održava se u Rijeci. Bez obzira na vremenske prilike dopalo mi se malo sunca, pjesme, radosti.
Kod nas neki olovni oblaci što nose obilne padavine i zbog kojih nam rekoše da su moguće poplave. Tako je skoro čitavog juna. Zadnje vrijeme izgledamo kao crna rupa u koju još samo navraćaju oblaci. Geto smo postali u trenutku kada su komšije rekle:”Niste poželjni.”
Počeli smo i međusobno jedni drugima da šaljemo iste poruke. Prošle sedmice me nazvao direktor jedne televizije koji je kazao:”Znaš tamo kod vas je buknula Korona, postali ste žarište, dok ne prođe najbolje ostani kući.”
Nisu nas zvanično zatvorili, a zatvoreni smo jer drugi nas ne žele, a i međusobno se plašimo jedni drugih. Kao da strahom nekim razmišljamo. Čudimo se negativnim komentarima na društvenim mrežama, negodovanju virusa i traženju krivca u svakome, a čudo smo sami, još mirni i u domovima.
Sjetite se Fadila Novalića koji obećava set mjera kojima će ublažiti ekonomsku krizu, obećava oporavak privrede, optimistično, sve kroz osmijeh priča kako će Vlada FBiH pomoći u rješavanju nastalih problema, a onda nestaje kao i respiratori o kojima nije znao ništa, ali je potpisao njihov uvoz.
Do sada je preko 50.000 ljudi ostalo bez posla,otkazi su počeli i prije nego su nastali obrisi krize, bila je to mjera poslodavaca kao preventivni lijek za njihove firme. Nimalo ljudski, nimalo profesionalno, još manje ekonomski opravdano.
Još prvog aprila bez objašnjenja i najave moj tadašnji poslodavac me “skida” s rasporeda i briše iz reda zaposlenih. Nastala je kriza, nema novca. Oh, da! Istekao nam je ugovor koji je je finansirao Zavod za zapošljavanje, pa će on prilikom traženja podsticaja za prevazilaženje krize moći ostvariti to pravo jer nije dao otkaz radnicima, samo im nije produžio ugovor, koji istini za volju nije ni plaćao nikad. Za predhodne godine sive ekonomije, odnosno rada na crno neće ga pitati, nema to nigdje u papirima.
50.000 ljudi kojima je istekao ugovor, ljudi koji su po nekom osnovu bili prijavljeni, zamislite koliko tek radnika na crno? U ovoj državi to je sasvim legitimno i moralno.
Opet to nije tema koju smijete generalizirati jer imate poslodavce koje je ova kriza itekako koštala poput ugostiteljstva, uslužnih djelatnosti, turizma, prevoznih kompanija…. Međutim, da li je neko vidio reakciju vlasti na ublažavanju ekonomske krize?
Nedavno, načelnik Sapne mi je rekao kako se priča o velikom novcu pomoći, a njihovi trenutni prihodi se broje u stotinama maraka. Niko ništa nije uplatio!
Sa kreditima na leđima, porodicama, podstanarski na desetine hiljada ljudi prolazi kroz dane u kojima im pričate o virusu, polovičnim mjerama, opasnostima dok ništa učinili niste da ih spriječite. Teško da ljudi imaju strpljenja da vas slušaju i da ih zanima šta imate reći u trenutku kada ništa ne radite, osim što nam brojite zaražene.
Kako ste nam granice zaštitili?
Šta se dogodilo sa milionima za pomoć ekonomiji da ljudi mirni ispoštuju krizne dane?
Da bi imali pravo kritikovati, morate sagledati širu sliku i krivca pronaći u svojim redovima.
Do tada nek nam svira mornar Balašević: “Opleti, brale, i ne udaraj lament, na taj smo fazon majmune i prizvali. Smrada sa farme pustimo u parlament. Onda se krstimo kad nešto izvali; Otkad je sveta i veka i nas, najgore protuve prigrabe vlast….”
